Zašto je Princip ubio Ferdinanda?

Zašto je Princip ubio Ferdinanda?

Kada je na suđenju u jesen 1914. godine upitan zašto je ubio austrougarskog prestolonaslednika, Gavrilo Princip je odgovorio: „Narod trpi što je potpuno osirotio, što ga smatraju stokom... Јa sam seoski sin, znam kako je na selu i zato sam htio da se osvetim i nije mi žao."

Gavrilo Princip -

Principov blizak prijatelj, Borivoje Јevtić, poručio je budućim istoričarima da „kad se bude premetalo i istraživalo ono što je u nama", moraju se razumjeti ekonomske i političke prilike u Bosni i Hercegovini. Na samo nekoliko stotina kilometara od Beča, gdje cvjeta moderna evropska kultura, gdje stvaraju Gustav Klimt i Sigmund Frojd, austrougarska politička elita u Bosni i Hercegovini održava feudalni kmetski sistem. Bosanski kmet, poput oca Gavrila Principa, plaćao je porez caru, porez spahiji i bio primoran da plaća izdržavanje austrougarske administracije. Iako je taj period evropske istorije poznat kao Belle Epoque (lepa epoha), on za mnoge nije bio takav.

Dolazak nadvojvode Ferdinanda u Sarajevo

Bez obzira na to što Bosna i Hercegovina u kojoj odrasta Gavrilo Princip ima deset puta više žandarmerijskih stanica od škola, Austrougarska je svoju vlast i upravu u Bosni i Hercegovini predstavljala kao „civilizatorsku misiju". Bečki visoki činovnici isticali su da donose „evropsku kulturu" i „evropske vrijednosti" na prostore do tada odsečene od civilizacije i kulture.

Mladobosanci su bili svjesni da je civilizatorska misija pokriće za nedemokratsku vlast. Pisali su da „Austrougarska monarhija nije 'evropska misionarka' u Bosni i Hercegovini", već zavojevač i otimač. Habzburška monarhija se hvalila velelepnim fasadama gradske vjećnice u Sarajevu, ali mladobosanci su primjetili da niko ne govori o tome da iza gradske vjećnice stoji stotine ćelija policijske uprave.

Iako su plate činovnika isplaćivane od poreza koji su plaćali Bosanci i Hercegovci, mjesta u državnoj službi bila su rezervisana prevashodno za one koji su u Bosnu i Hercegovinu došli sa austrougarskom vojskom, a ne za domaće stanovništvo.

Mladobosanci su pisali da je okupator došao da „eksploatiše i da guli, a ne da podiže", da je doveo i „vojsku gladnih i beskrupuloznih činovnika" da dijeli zemlju svojim kolonistima, a „raskućava domaće". Borivoje Јevtić je isticao da su atentatori došli iz redova „poniženih i uvrijeđenih". „Gonjen sa svojega praga kao pseto, tuđinac u sopstvenoj zemlji, bosanski omladinac je osjećao gdje ga boli", zabilježio je Јevtić.

Franc Ferdinand uoči atentata

Mladobosanci su bili prva generacija seljačkih sinova iz Bosne i Hercegovine koja je imala priliku da se školuje, što je do tada bila privilegija djece iz imućnijih bosanskohercegovačkih porodica. Gimnazije i univerziteti bili su mjesto gdje se omladina susreće sa savremenim evropskim političkim i kulturnim kanonom.

Gavrilo Princip je čitao knjige o Francuskoj revoluciji, demokratiji, jednakosti i neotuđivim pravima svakoga pojedinca. Zbog toga je na suđenju opisan kao osoba „iskvarena rđavo prisvojenom lektirom". Čitanje je omogućavalo uvid u nepoznati svijet, svijet jednakosti i slobode, toliko drugačiji od bosanskohercegovačke svakodnevice. Kako svedoči Dragoslav Ljubibratić, čitalo se neprekidno, „u školi za vrijeme časova pod klupom, idući ulicom, kod jela, uveče u krevetu krijući od gazdarice zbog trošenja svjetla". Kakav su značaj imale nove knjige i ideje, opisao je još jedan Principov bliski prijatelj, Ivo Andrić, u romanu na Drini ćuprija:

„Đaci iz gimnazija i studenti sa univerziteta u Beču i Pragu stizali su kućama o raspustu i donosili nove knjige, brošure i nov način izražavanja... Prvi put se tada u kasabi čula riječ 'štrajk'. Mlade Kalfe su se uozbiljile. Uveče, na kapiji, oni su vodili između sebe drugima nerazumljive razgovore i izmjenjivali male brošure bez korica, sa naslovima 'Šta je socijalizam?', 'Osam sati rada, osam sati odmora, osam naobrazbe', 'Ciljevi i putevi svjetskog proletarijata'".

Mladobosanci

Školovanje je omogućilo mladobosancima da se upoznaju sa evropskim i kulturnim kanonom savremene Evrope. Mladobosanci su željeli da evropsko iskustvo primene u Bosni i Hercegovini. Već u prvom broju omladinskog lista Zora objavljen je prevod Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, najvažnijeg dokumenta Francuske revolucije iz 1789. godine. Prevođenje tog dokumenta simbolizovalo je sve ono što je Mlada Bosna želela da uradi – da formira društvo demokratije, jednakosti i narodnog suvereniteta.

Deklaracija potvrđuje neotuđiva i sveta prava čovjeka. U njoj je istaknuto da se svi ljudi rađaju slobodni i da imaju jednaka prava. To je bilo u kontrastu sa životom u Bosni i Hercegovini, koji je Petar Kočić opisao: „Ovaj današnji apsolutističko-policajni sistem tutorisanja, koji nam kroji sve bez našeg znanja i pitanja, a preko naše volje".

Iako se Austrougarska predstavljala kao bastion legitimnosti, mladobosanci su imali prilike da vide šta to zapravo znači. Veleizdajnički procesi, gdje je sama Austrougarska falsifikovala dokumenta kako bi se podigle optužnice protiv uglednih Srba, i Iznimne mjere, kada je za vrijeme Balkanskih ratova potpis jednog generala bio dovoljan da vojska i policija zatvore sva srpska udruženja u Bosni i Hercegovini – pokazali su omladini čemu se može nadati. Zato je u političkom programu Mlade Bosne pisalo da je svaka parlamentarna borba u jednoj neparlamentarnoj državi besmislena. Postepeno su se počeli okretati drugačijim sredstvima.

Mladobosanci u sudnici

Pisali su da je njihov cilj da „naoružani teorijskim i praktičnim znanjem i iskustvom Zapada" povedu „novu borbu za veliki cilj duševne slobode i narodnog ujedinjenja". Tekstovi o slobodi i neotuđivim pravima, koje su mladobosanci pronalazili u bibliotekama svojih škola i univerziteta, sadržali su i odgovor na važna pitanja – šta činiti u slučaju da vlast ne poštuje prava pojedinca, šta ako suverenitet ne proističe iz samog naroda? Dokumenta iz Francuske revolucije su poručivala: „Uskratiti nam prirodna prava bilo bi isto tako nepravda kao kad bi nam se uskratio vazduh." U listu Zora, koji je Princip redovno čitao, pisalo je: „Ustanak, upotreba nasilja protiv vladaoca, posljednje utočište ugnjetavanog naroda protiv tiranije. Uzmemo li da narod nije stado koje kralj može ubijati prema svojoj volji, onda priznajemo da postoji izvjesni vrhunac rđave vlade koje žrtve ne moraju obavezno respektovati.“ Omladina je prihvatila da su protiv tiranina sve mjere legitimne.

Mladobosanci su željeli stvaranje Јugoslavije sa prestonicom u Beogradu. Kraljevina Srbija bila je za njih ideal slobode, zemlja slobodnih seljaka, opšteg prava glasa i slobodne štampe. Ratko Parežanin, sa kojim je Princip u Beogradu djelio sobu, zapisao je: „Srbija je za njih bila slobodna zemlja, a svaka vlada bila je vlada te slobodne zemlje. Tamo, pak, u njihovom zavičaju, postojali su robovi i tirani i sve im je svejedno bilo da li rade sabori ili ne rade. U slobodnom Beogradu oni su svoju misao mislili, svoj san sanjali. Njihova je misao bila osveta. Njihov san je bila sloboda. Njihov je cilj bio: rušiti i sruštiti Habzburšku imperiju."

Gavrilo Princip je u Beogradu saznao da će Franc Ferdinand posjetiti Sarajevo. Nije ostalo neprimjećeno da je za posjetu odabran baš Vidovdan. Prema svim saznanjima koje istoričari danas imaju, plan da se pokuša atentat skovan je istoga dana kada su mladobosanci saznali za posjetu Ferdinanda Sarajevu. Borivoje Јevtić je zabilježio po završetku rata: „U takvoj duhovnoj atmosferi on je bio spreman na sve i njemu nije trebalo dva puta govoriti kada mu se ukazala prilika".

Gavrilo Princip nije dočekao da vidi stvaranje Јugoslavije, države koju je želio. Preminuo je u aprilu 1918. godine. Po naredbi iz Beča, sahranjen je tajno, noću, na neobilježenom mjestu, sa ciljem da sjećanje na njega izblijedi i nestane. Zahvaljujući jednom Čehu, austrougarskom oficiru, ostalo je zabilježeno njegovo grobno mjesto i njegovo tijelo je kasnije premješteno u Sarajevo, u grad gdje je ušao u istoriju. Sjećanje na Gavrila Principa nije nestalo sto godina kasnije. Štaviše, možda je življe nego ikada ranije.

Preporučujemo

Komentari