Radovan Vulin

U svom kratkom životu – živio je samo 20 godina – stekao je svanje učitelja, pisao sjesme i pripovijetke, bunio se protiv nepravdi, a kad su nastupila teška i surova ratna vremena, postao je i pobunjenik.

Radovan Vulin je rođen 1921. godine na području gradiške opštine, u selu Seferovci, smještenom na prostoru pitome i bogate lijevčanske ravnice. Drugo je dijete svojih roditelja, Grozde i Stojana Vulina, a imali su ih sedmoro. Rano djetinjstvo je proveo u selu, a kada je stasao za naukovanje, započeo je svoje školovanje. Prve dvije godine osnovne škole, u želji da nauči njemački jezik, pohađa u Novoj Topoli kod časnih sestara, a zatim u selu Mrčajevcima nastavlja i s odličnim uspjehom završava osnovnu školu, te ga kao odličnog đaka, roditelji upisuju 1932. godine u Nižu realnu gimnaziju u Gradišci. Stanovao je u dobro uređenom Prosvjetnom đačkom domu koji su đaci i građani zvali Konvikt. Život u domu bio je podređen strogim disciplinskim pravilima, pa ipak, on sa svojim drugovima znao je ponekad napraviti „ bjekstvo u slobodu “ iz određenih domskih prostora.

Radovan Vulin se u gimnaziji isticao svojom intelektulanom obdarenošću – bo je odličan učenik, a kao takav oslobođen je, kako se tada zvalo, nižeg tečajnog ispita ( male mature ). Gimnaziju je završio 1936. godine, te se , sa još nekoliko svojih drugova, upisuje u Učiteljsku školu u Banjaluci.

U učiteljskoj školi, već u prvom razredu, postaje član literarno-pedagoškog Udruženja Petar Kočić. Učešćem u radu Udruženja, dolazi do izražaja njegov literarnostvaralački talenat, te piše pripovijetke i pjesme. Književni radovi su mu objavljivani u više književnih časopisa, a u tadašnjim banjalučkim književnim krugovima postaje sve poznatiji. Kao istaknuti i aktivni član Udruženja, u vremenu 1938 – 1940, biran je za njegovog predsjednika.

U kratkom životu Radovan Vulin je napisao, koliko se zna, sedam pripovijedaka i veći broj pjesama; međutim, od toga je vrlo malo sačuvano. Njegova sestra Branka uspjela je sakupiti samo mali dio njegove književne zaostavštine ( sedamdeset pjesama ), sve ostalo je izgubljeno. Mnogi koju su ga poznavali ili bili upoznati s njegovim literarnim radovima, isticali su njegov neosporan njiževni talenat.

Raspolažući samo s nekoliko pjesama koje posjedujemo teško je govoriti i suditi o poeziji Radovana Vulina . Može se, ipak, reći da je njegova poezija protkana snažnim osjećanjima, kao onim socijalnim – s dosta tonova mladalačkog bunta – tako i onim ljubavnim, kao i ona kada traži „ Smiraj duše “, u kojoj dolaze do izražaja njegova najsuptilnija osjećanja.

Kada se radi o socijalnoj poeziji, u njoj se, dijalektički rečeno, traži : kretanje, borba, promjene – nešto novo, kao u stihovima:

O, makni, makni! Dajte nove dane!

Dosta je ljude podli razdor trovo.

A nas je živom za stvaranje kovo!

Samo da idim „ novog “ nikle grane!

 

Kada piše poeziju o ženi u „ Zaboravljenom sonetu “, on veliča njenu ljepotu, iskazujući svoja nabujala osjećanja, kao u stihu:

 

Umiju i sad moje oči crne

Zasijati silno, primamno i strasno...

 

A kada ga obuzmu osjećanja „ tihe tuge “ on traži „ smiraj svoje duše “ stihovima:

Sve je mirno, meko, blago

Osjećaji tiho blude,

Melodije mira gude

Celim bićem milo, drago...

Imajući na umu ono što je ovaj pjesnik za svog kratkog života napisao, moglo bi se reći da bi njegovo književno djelo bilo znatno obimnije i raznovrsnije da je duže živio, a on poznatiji kao pjesnik.

Školski raspust Radovan Vulin je provodio u selu čitajući, pišući poeziju i organizujući, s ostalim srednjošklolcima preko podružnice Seljačko kolo , po selima Lijevča različite oblike kulturnozabavnog života.

U januaru 1941. godine, kao savršeni učenik Učiteljske škole, Radovan Vulin odlazi na dužnost učitelja u selo Pištaline, kod Cazina. Nakon Nekoliko mjeseci učiteljovanja, odmah po uspostavljanju vlasti tzv. Nezavisne Države Hrvatske, on se vraća u svoj rodni kraj. Ubrzo, povratkom u svoje selo, počinje s aktivnostima na organizovanju otpora protiv ustaško-fašističke vlasti. S jednim brojem svojih poznanika i istomišljenika, na području Lijevče polja, Gradiške i Banjaluke, vrši pripreme za suprostavljanje ustaškim zločincima. Za namjere ovih, pretežno mladih ljudi, ustaše su saznale preko svojih doušnika. One su ga uhvatile u Banjaluci 27. oktobra 1941, kada je bio u društvu sa svojim potkazivačem na zadacima priprema i organizovanja ustanka na području Lijevča i Potkozarja. Odveden je u ustaški zatvor u Banjaluci. U zatvoru su ga podvrgli najsurovijim metodama mučenja kao bi ga prinudili da oda ostale učesnike u pripremama i organizovanju ustanka. Mučenje i tortura su vršeni svakodnevno. Međutim, to njegovim mučiteljima nije pomoglo, jer od njega nista nisu mogli saznati.

Vidjevši da mu se smrt od zloglasne ruke približava, odlucio je da to učini sam sebi. Popio je smrtonosni otrov koji mu je, najvjerovatnije, neko doturio, ali njegov mladi i otporni organizam nije odmah podlegao smrti. Prebačen je u Banjalučku bolnicu, valjda u nadi njegovih mučitelja da će preživjeti kako bi nastavili dalje s mučenjem. Umro je u bolnici krajem novembra 1941. godine. Ustaške vlasti su odmah obavijestile telegramom svoje nadležne u kome je stajalo : „ Glava je skinuta, ali su možda ostali jos po koji dijelovi... “

Njegova majka je uz velike mjere predostrožnosti uspjela izvući iz bolnice mrtvo tijelo sina Radovana. Sahranila ga je u banjalučkom groblju, uz prisustvo dvaju grobara i jednog ustaškog agenta povorka koju su mnogi Banjalučani u strahu posmatrali s prozora, a nisu joj smjeli prisustvovati. Tako je završio život dvadesetogodišnji pjesnik, pripovjedač, buntovnik i učitelj Radovan Vulin.