24 godine ničega

Društvo
01.11.2015 01:27
24 godine ničega

Šta ste tražili, dobili ste.
Kratko bi bio odgovor na sve ono što se događalo tužnih 24 godine nakon rata, a to je NIŠTA!

Ništa se nije dogodilo, generacije rođene u tom dobu ne sjećaju se skoro ničega osim hrpe problema koje su morali da prođu, slušaju i da vide. Generacije koje su to vrijeme uveliko bile u osnovnim školama, srednjim i fakultetima osjetile su omču oko vrata kada su to sve morali da apsorbuju, da se sele u druge gradove - države. Upoznaju nove prijatelje i drugare, kad čuju zvuk sirene prekidaju nastavu i brzim korakom bježe u sklonište ili kući gdje ih čeka ugašeno svjetlo u sobi, televizor bez slike i parče hrane na tanjiru.

Gdje su svi oni talenti iz tih godina, koji su sankcijama, voljom roditelja i strahom za život morali da prestanu da se bave onim što su najviše voljeli. Da prestanu da žive i dišu ono što su oduvijek željeli postati a to su profesionalni fudbaleri, košarkaši, odbojkaši i rukometaši. Ko je kriv za korak u prošlost koji je svaku generaciju pogodio podjednako.

Ko je kriv onom mom komšiji što je tek krenuo da radi, samo što je zvršio školu i našao posao i sa mislima planirao da osnuje porodicu i živi kao svi normalni ljudi.

Ko je kriv onoj sestri moga druga što joj je ostala godina dana medicinskog fakulteta pa nije za to vrijeme mogla da polaže ispite i na kraju je ostala bez diplome jer se oduži zlo pa na kraju se udala i na radost svega toga ima dvoje prelijepe djece.

Ko je kriv starom kumu što je mogao u penziju te godine kad su javili da je počeo rat i u tom svemu se razbolio i nikada nije dobio ček za života i za sav svoj doprinos koji je ostavio društvu.

Ko je kriv ako ja nisam i onaj tamo kaže da nije ni on, kune se koga god pitaš da je bilo bolje i zašto je to svima trebalo...

I svih ovih godina u svakoj kući izrastao je jedan ekonomista i pravnik, glava kuće koja računa sve i onaj jedan koji se bori sa svim ostalim za opstanak.

I svi čekaju ono sutra, kažu ono bolje biće "nekad".
A za to vrijeme kako se ko snađe.


I narod je tako krenuo da živi od tih ludih godina pa do danas, redovno gledajući vremensku prognozu, slušajući šta drugi pričaju, misle i žele, molili se bogovima, preklinjali političare ali bezuspješno.

I trenutak kada su mislili da se sve smirilo, oni što su otišli tamo negdje su se snašli a oni što su ostali su proklinjali što nisu tad prešli granicu jer je tamo opet bolje nego ovdje bez obzira na to koliko je godina prošlo. 

I znate onu djecu sa početka priče, sve one učenike i studente sada su oni ti koji odlučuju da li da ostanu ili idu. Sada su oni ti koji nisu osjetili ovoga puta rat i nešto što ih tjera. Osjetili su strah od života, ne onoga koji dolazi nego onoga koji prolazi a njima je svaki dan isti i onaj od juče sa ovim danas i onaj sutra neće biti bolji a znaju da nisu ništa ni krivi i nisu ništa uradili. 

I kako sada njima objasniti kada njihov razum sasvim dobro funkcioniše i bez raznih priča i obećanja ali bez obzira na sve to nemaju tu formulu za opstanak, nemaju onu misao koju je imao komšija koji je imao siguran posao i samo želio normalnu porodicu, i nemaju diplomu drugove sestre koja može da ih zaposli bez obzira na godine školovanja a da ne pričamo o tome da nikada neće dočekati ono što je kum dočekao a to je da zarade tu penziju i da mogu da kažu koliko godina su oni privrijedili društvu i nekim budućim generacijama. Nemaju ništa od toga jer neko je u njihovo ime potrošio... godine... budućnost... u svoje ime i ime ideala nekoga ili nečega.

E, to je onaj strah i formula od onih koji su stvorili 24 godine ničega, stvorili su onaj put koji nema znakova a vozi se prebrzo i bez ograničenja. 

Bez ograničenja na neke društveno važne stvari, stanjem običnog čovjeka, učenika, studenta, radnika, poljoprivrednika i svih onih ljudi koji su potrošili te 24 godine u ništa osim preživljavanja.

Potrošili su i nisu više u mogućnosti da se nadaju nečemu kada ono što je loše danas ne može donijeti bolje sutra.

Preporučujemo