Drug iz školske klupe

Društvo
08.04.2016 19:33
Drug iz školske klupe

Sreo sam ga prije par dana mog druga preciznije mog najboljeg druga sa kojim sam dijelio polovinu školske klupe još od prvog razreda, polovinu svoje užine i pola svega što sam imao kao i on sa mnom.

I dok je vrijeme proticalo tako nekako sve na pola sve više smo razmišljali o onome što nas čeka u drugoj polovini školovanja. Šta upisati, koju srednju a šta ne, šta poslije završene škole da li ići dalje ili tražiti posao u svakom slučaju za osnovce jako teške teme.

Ali eto, prođe i to vrijeme prođe i ta druga polovina famoznog odrastanja, malo težeg prilagođavanja na sve nove stvari, nove ljude, školu a pogotovo profesore.

Došao je red i na nas! Da pokažemo šta želimo u životu, ostati zauvijek mladi i bez cilja ili postati svoji i ljudi koji su dorasli svim izazovima života. 

U svoj toj trci za što bolje rezultate i za cilj da budemo iznad upisne crte u prvom krugu za fakultet uspjeli smo da pokažemo šta nas je to prethodna škola naučila.

Moj najbolji drug da i Vas konačno upoznam sa njim Dragan upisao je Medicinski fakultet u Novom Sadu, dok sam ja ostao i upisao Mašinski fakultet u Banjoj Luci.

Kako su godine tekle tako smo i akademski odrastali i paralelno sa našim biološkim satom tekao je i ovaj koji je puno sporije prolazio a jednako nas tjerao da osjetimo težinu te starosti.

Po završetku fakulteta kaže da se vratio da pokuša da pronađe neki posao kako bi ako ništa više bar za početak stažirao i stekao neke bodove, neko dodatno znanje i naravno mogao da aplicira za stalni posao. I kako smo ušli u priču isto sam mu i ja potvrdio da uz sve pokušaje, konkurse i žalbe i molbe još uvijek nisam pronašao posao u struci.

Onako smo se krenuli sabirati i oduzimati sa informacijama pa smo se nadopunjavali sa ostatkom te naše male "ekipe" iz osnovne i srednje škole. Gdje je ko, šta rade, kako su i znate već kako to ide. Kaže da se Marina udala za nekog auto mehaničara iz Doboja, upoznali se kada je bila kod sestre.

Marko, on je uvijek bio kako su profesorili govorili na svoju ruku "ganjao" je taj fudbal po ovim lokalnim klubovima vikendom uvijek sa nekom novom curom i tako u krug životari.

Pitao sam ga a šta je sa Kristinom? Svima dobra prijateljica a pored toga odličan učenik i u osnovnoj i u srednjoj a znamo da je i učiteljski završila u roku sa veoma dobrim prosjekom, kaže mi moj drug da je kući i da čeka neki konkurs u školi, bila je na već dva ali nije uspjela da se "ubaci", kaže "traže mi novac i da to ide preko tamo nekog čovjeka što je u komisiji". 

Pitam ja da li se još čuje sa Igorom i Milom, znam da su zajedno upisali građevinu i da su u relativno kratkom roku jedan za drugim diplomirali u Beogradu. Dragan na to slegnu ramenima i krenuo je da se smije, znaš da su Igora angažovali iz neke stranke da bude odbornik pa ako prođu na tim nekim izborima da će mu izganjati neki posao, kaže "Brate ako ovi moji prođu ja sam na konju, naći će mi odmah posao u struci", Mile još nije ništa našao pomaže roditeljima oko poljoprivrede, znaš da ima ono veliko imanje pa ne mogu sami da obrađuju a od nečega mora da se živi pa tako ga jednom nedeljno sretnem u gradu kada dođe na pijacu.

Tamara i Jelena su završile ekonomsku i nisu upisivale ništa dalje, koliko sam čuo Tamara radi u nekom knjigovodstvenom bioru za minimalac znaš kako to ide kod nas a Jelena radi u nekoj trafici u centru grada, ima sina ali kaže da se razvela od onog svog  mada to niko ne bi vjerovao kada su se vukli još od srednje škole zajedno.

Onako kroz brzinu misli sam se sjetio i Srđana koji je uvijek hiperaktivno živio i sve posmatrao nekako sa strane i tu školu i fakultet i kompletno život. Kaže mi Dragan da je neko vrijeme radio kod nekog privatnika zaradio nešto novca i uložio u neka polovna auta, sada uvozi iz Njemačke i prodaje. Mjesečno zna da zaradi između 1000 do 1500 KM skrasio se sa onom Bojanom iz IX3 ima sina a još da vidiš kako je kuću sredio, kupio stan u Banja Luci i iznajmljuje studentima.

I taman kad smo mislili da smo se sviju sjetili sa kojima smo ostali u dobrim odnosima Dragan me podsjeti na Mihajla, najmirnijeg čovjeka u razredu kako se to kod nas kaže "ne bi ni mrava zgazio" često izrugivan od strane sviju zbog temperamenta kakav je imao i svoje flegmanosti prema svim nedaćama - jednostavno usporen. Kaže otišao kod strica u Sloveniju radi sa njim u firmi, ima odličnu platu a ovamo dođe tako kada ima slobodno i kada su praznici da vidi svoje, snašao se dobro.

I tako na kraju smo uvidjeli mnogo toga što smo najmanje i očekivali da se sve vrti u nekom krugu sa bezbroj problema a samo jednim centrom za rješenja. 

I ova priča koju smo doživjeli i svi problemi, sve što se dešava nije realno za jedno društvo za jedan sistem i budućnost koja nepravedno gleda na tok života.

Da na svim primjerima osjetimo tu težinu koja već godinama steže omču oko mladih ljudi koji nekada svojom krivicom a većinom tuđim nemarom završe na pogrešnoj adresi baš kao poštar sa pismom na kojem ne piše adresa primaoca. 

Da neko potroši dio svoga života na školovanje i usavršavanje a da još toliko čeka na posao, da neko završi srednje obrazovanje a nema šta da očekuje kada ni onaj koji ima više škole nije pronašao posao u struci. I kako da ga "kupe" kada nemaju od čega da vrate taj novac koji će da dobiju od bilo koje mikrokreditne organizacije samo zato što je neko "uzeo pravo" i stavio ga u svoj džep.

Do idućeg viđenja moj druže iz školske klupe, do neke iduće priče ako do tada neko od nas dvojice ne napusti ovu državu.

(GIN.ba)

Preporučujemo